Općina Martijanec

Malo podravsko selo Martijanec pripada među ona naselja koja imaju dugu i bogatu prošlost. U prvom tisućljeću p.n.e. ovdje žive rodovi ilirsko-keltskog plemena Jasa. Oni su bili stočari i ratari, a održavali su trgovačke veze sa ostalim plemenima Panonske nizine, istočnih Alpa i Balkana. O životu i moći tih ilirskih knezova govore nam njihovi impozantno grobovi (iz starijeg željznog doba), tzv. tumulusi, a danas poznatiji pod imenom gomile ili mogile.

      Tik do sela Martijanca, na južnom rubu naselja, stoji veliki tumulus 'Gomila', a blizu njega je 'Gamulica'. Zapadno od sela, blizu Vrbanovca, stoji još jedna 'Gomila', a u polju prema Jalžabetu strši 'Veliki tumulus', drugi po veličini u srednjoj Europi.
Do sada je stručno otvorena i istražena samo grobna komora 'Gamulice'. Stručna iskapanja vodila je prof. Ksenija Vinski-Gasparini iz Zagrebačkog arheološkog muzeja. Grob je bio bogato opremljen: pronađene su urne i žare, dijelovi kositrenog lima sa zakovicama, i dr. Grobne ploče bile su razbijene, a oružja i nakita nije bilo. Grob nepoznatog velikaša je bio opljačkan. Susjedni tumulus 'Gomila' isto krije svoje tajne. To je otkriveno sasvim slučajno, kad je 1949. u tom kraju boravila vojska. Za vrijeme kopanja rovova vojnici su naišli na grobove obzidane pločama kamena vapnenca.

      Već u prethistorijsko doba utrti su ovdje putevi, a 6. god, p. n. e. prolazile su ovuda i legije rimskog cara Augusta. Iz rimske vladavine u Martijancu su pronađeni novci, urne fibule, ali i grobovi. I u obližnjem Poljancu pronađen je rimski grob.

      U ranom srednjem vijeku kretali su se ovim krajem razni narodi, a kasnije i Slaveni (Hrvati). Oni i ovdje žive unutar utvrđenih gradišta. U Martijancu bila su dva, u nedalekom Križov1janu jedno, a drugo u Slanju. Na tim gradištima izgrađene su kasnije utvrde od kamena za obranu stanovništva. Tokom vremena formira se upravna vlast. Manje upravne jedinice i ovdje se zovu župe. Taj naziv prihvaća crkva kod podjele svojeg područja, koje se uglavnom podudara sa župom kojoj je na čelu župan.

      Prvi poznati župan u Martijancu zvao se Nikola. Spominje se u listini zagrebačog biskupa Ivana I. (1288-1295). Biskup poklanja županu 'posjed Sv. Martina uz Dravu'. Danas je Drava 3 km daleko od Martijanca, ali se još lijepo vidi njezino staro korito u neposrednoj blizini mjesta.

      U XIII. stoljeću postojale su dvije rimokatoličke župe. Godine 1259. spominje se crkva u Martijancu, a drugo središte plemenske župe i crkveno središte je bilo u Slanju pod nazivom župa 'Sv. križa od Zlanina' (Slanje). Spominje ju Ivan arhiđakon Gorički (1334.), a utvrđeni grad stajao je ovdje već 1253. godine. U Križovljanu su djelovali vitezovi Križari, a 1501. spominje se i ovdje župa Bl. Djevice Marije, dok je u Slanju više nema.

      Krajem XV. sto1jeća Turci ugrožavaju čitavu domovinu. 1526. pogiba kralj Hrvatske i Mađarske Ludovik II. na Mohačkom polju. Za prijestolje se otimaju Ivan Zapolja i Habsburgovac Ferdinand. Godine 1527. bježali su privrženici Habsburgovaca kroz Martijanec prema Varaždinu i Ptuju. Progonio ih je Krsto Frankopan, knez modruški. No, kod opsjedanja varaždinskog grada Frankopan je teško ranjen. Njegova pratnja prenijela ga je u kaštel Martijanec. Tu je drugog dana izdahnuo (27. IX 1527.). Suvremenici su ga smatrali najboljim europskim vojskovođom, a znanci vrlo dobrim plemenitim čovjekom. Njegova pisma najljepši su primjerci hrvatske proze XVI. stoljeća. Smrt Krste Frankopana je odlučujući trenutak u tadanjoj povijesti našeg naroda, koji dolazi pod vlast Austrije. Godine 1532. imali su stanovnici ovog kraja priliku vidjeti glasovitog turskog cara Sulejmana I. Veličanstvenog, koji se sa 200.000 Turaka i svom bojnom opremom vraćao u Carigrad. Nije mu uspjelo osvojiti tvrdi Kiseg u Madžarskoj. Njegovi janjičari poharali su mnoga naselja uz podravsku cestu. Ovdje je najgore prošlo selo Križovljan, gdje je narod tako prorijeđen da više ne može imati svoju župu, već je selo zajedno s Poljancem pripojeno Martijancu.
U XVII. stoljeću ovim vlastelinstvom gospodare Mikulići. Jedan od njih imenom Aleksander Ignacije barun Mikulić bio je zagrebački biskup (1688-1694). Imao je mnogo ljubavi za znanost i kulturu. U vrijeme obitelji Mikulić osnovana je župska škola u Martijancu.

      U prvoj polovici XVIII. stoljeća Martijanec s Hrastovljanom uživa obitelj Gotal po ženskoj lozi srođena s Mikulićima. Gotali se katkad zovu i Gotal-Mikulić . 1746. godine prema nagodbi u posjed Martijanca i Hrastovljana dolaze grofovi Patačići, pa je to vlastelinstvo zajedno sa Slanjem u to doba jedno od najvećih u Podravini. Novi gospodari više borave u Slanju. Grof Ludovik odlučio je potkraj života u Martijancu sagraditi novu župnu Crkvu. Kad su sve pripreme dovršene, gradnja Crkve započela je 1766. On je iste godine umro, a radove je nastavio njegov sin Ivan. Crkva je dovršena i posvećena 1775. godine. Tada više ni grof Ivan nije bio živ, pa je pokroviteljica bila Eleonora Patačić, njegova supruga. Ta prekrasna građevina i danas je župna Crkva u stilu baroka, a krase je brojne freske koje su naslikali učenici Rangerove škole. Stare orgulje bile su izrađene 1796. godine u Mariboru kod orguljara Josipa Otoniča. Nakon sto godina prenesene su u Hrastovljan. Oratorij iznad sakristije dao je načiniti barun Pavao Rauch za sebe i svoju suprugu Rozinu.

      Uz Crkvu se gradi i barokna kurija župnog dvora, u kojoj je do današnjeg dana izvršeno tek nekoliko manjih pregradnji. Čini se da barun Gotal nije vodio mnogo brige niti o svom vlastitom dvorcu, te su Patačići i ovdje imali veliko gradilište. U njihovo doba podignuta je prizemna plemićka kurija usred parka. Ovdje nije bilo velike raskoši, zacijelo zbog toga što su imali i drugdje (osobito u Varaždinu) svoje palače, veoma bogato opremljene. Grof Bartol je bio darežljiv čovjek. Zadnje godine života provodi u Martijancu. Prijateljuje najviše sa župnikom Kuntarićem. Njemu za ljubav dao je srušiti stari drveni toranj kapele u Hrastovljanu i podići novi, zidani. Ovaj zvonik osmerokutne baze izdaleka izgleda kao minaret džamije i po svom obliku prava je iznimka medu brojnim baroknim tornjevima Podravine. Mnogi kmetovi primili su od grofa Bartola zemljišta ne samo na uživanje, već i u vlasništvo. Osnovao je zakladu za pomaganje siromašnih kmetova. U tu svrhu ostavio je novac dobiven za prodano imanje u Zajezdi.

      Najljepši i najvredniji poklon zadnjih Patačića primila je Zagrebačka Akademija: bogatu knjižnicu te obitelji. Knjižnica je danas u fondu Zagrebačkog sveučilišta. Grof Bartol nije imao djece, a umro je 1817. godine u Martijancu. Tijelo mu je preneseno u Remetinec kraj Novog Marofa.

      Odmah nakon ukopa grofa Bartola Patačića u dvor Martijanec se nasilno uselila borbena družina generala Pavla baruna Raucha, gospodara Vrbanovca. Iz takvog postupka rodila se dugotrajna sudska parnica i na koncu je obitelj Rauch morala državi platiti odštetu 31.000 srebrnih foriniti. Pokazalo se da ovi baruni nisu imali nikakvo pravo na Martijanec. Svojatali su ga, vjerojatno, stoga što je supruga Danijela Raucha, Elizabeta, bila rođakinja bivših vlasnika, Patačića. Spomenuta Elizabeta upravljala je ovim vlastelinstvom od 1833. do 1848. godine.
Nakon nje Martijancom upravlja Đuro Rauch koji je dogradio dvorac i dao mu današnji izgled. Također je uredio park zasadivši razno egzotično drveće i bilje. U njegovo doba Martijanec je bio uzorno vlastelinstvo.

Posljednji vlasnici dvorca bili su Elizabeta Rauch (kći baruna Pavla Raucha) i Vuk Vučetić Brinjski, koji se posvetio diplomaciji i rijetko bio u Martijancu. 1919. veći dio martijanečkog vlastelinstva potpada pod agrarnu reformu. Otada počinje propadanje vlaselinstva koje je često mijenjalo naziv i funkciju: to je bilo državno dobro (1945.), Stanica za proizvodnju elitnog sjemena, pa Centar za obrazovanje poljprivrednih radnika (1963. -1968.), Centar za primjenu nauke u poljprivredi (1969. – 1977.)

      Od 1977. martijanečko dobro je u sastavu PIK-a Ludbreg dugi niz godina. Oronuli dvorac, zapuštene gospodarske zgrade, zapušten park, zamuljena baruština (umjesto nekadašnjeg prekrasnog jezera), govore o nebrizi tih vlasnika koja je dovela skoro do propasti vrijedan spomenik povijesti i kulture našega kraja. Dvorac s gospodarstvom je  1996. g. kupila obitelj Šmrček koja je mnogo uložila u poravak i obnovu dvorca, te gospodarskih zgrada.