Crkva sv. Martina u Martijancu

Crkva sv. Martina prvi put se spominje 1259. godine i vjerojatno je već tada djelovala kao župno središte, a to je sasvim sigurno nakon 1334. kad se spominje u popisu župa Zagrebačke biskupije, kojoj je u srednjem vijeku pripadala. Građena je u 13. stoljeću i prema sačuvanim opisima radilo se o impozantnoj romaničkoj građevini zidanoj od kvadratnih kamenih blokova te je cijela bila nadsvođena zidanim trijemom sa zvonikom ispred pročelja. Međutim, ta je stara crkva napuštena u 18. stoljeću zbog poplave Drave te danas više ne postoji. Gradnja današnje, kasnobarokne crkve sv. Martina počela je zatim 1767. a završena je i posvećena 1775. godine. Građena je na inicijativu feudalnih patrona, gospodara martijanečkog vlastelinstva, Ivana i Ljudevita Patačića, te biskupa Antuna Zlatarića i župnika Matije Vagjona. Tlocrt građevine sastoji se od pravokutnog broda sa zvonikom nad pročeljem i užeg kvadratičnog, oblo završenog svetišta s pravokutnom sakristijom na južnoj strani svetišta. Godine 1883. varaždinski kamenoklesar Ignjat Mayer dogradio je novi kameni glavni portal sa portikom u klasicističkom stilu. Unutrašnjost crkve bogato je ukrašena freskama koje je u više navrata slikalo nekoliko umjetnika: Anton Lerchinger (1775.-1787.), nepoznati umjetnik s kraja 18. stoljeća, Pavao Šubic (oko 1895.), Ljudevit Došek (oko 1900.). Cjelokupni inventar crkve čini baroknu stilsku cjelinu, a tu se posebno ističu oltari i propovjedaonica koje je crkva dobila zaslugom zagrebačkog kanonika Antuna Zlatarića, nekadašnjeg župnika u Martijancu, koji je crkvu i posvetio 1775. kad je gradnja završena. Osim iluzionističkog glavnog oltara posvećenog titularu crkve, u brodu se nalaze oltari Sveta Tri Kralja i sv. Ivana Nepomuka, također iluzionistički, zatim dva pobočna oltara posvećena Spasitelju i Žalosnoj Mariji, te  pod korom oltar sv. Valentina. Vrijedan dio opreme crkve je i križni put od 14 slika iz 1923., djelo slovenskog slikara Franje Horvata iz Domžala.